Jelena Dragićević – istina je da planina osvaja vas

 In OUTDOORS

Jelena Dragićević je rodjena 19. juna 1987. godine u Boru, gde je živela 30 godina. Veoma je vezana za svoj grad, porodicu i prijatelje koji su tamo ostali. Sada živi u Vladičinom Hanu.

Bavi se rekreativnim trčanjem, planinarenjem i odnedavno jogom.

Ona ovako govori o svojim prvim, “smotanim” koracima na stadionu do prvakinje u treking ligi i shvatanja da je za nju trčanje na planini više od takmičenja:

“Moj početak ozbiljnog bavljenja sportom vezuje se za kraj srednje škole, početak fakulteta, dakle, 17-18 godina. Kažem “ozbiljnog” jer je do tog trenutka sport za mene bio misaona imenica. Kao najmršavijoj u razredu (sa sestrom bliznakinjom), večito izloženoj podsmehu dečaka kad se obučemo u šortseve i majice, časovi fizičkog su za mene bili trauma. Možda i nisam bila stvarno smotana kao što sam delovala, već jednostavno nisam želela da dam sportu šansu. Međutim, došao je i kraj srednje škole kada sam odjednom počela da trčim na stadionu lokalnog fudbalskog kluba. Sama, polako probijajući svoje granice – sa 5 istrčanih kilometara, na 10, pa su onda došli polumaratoni. Vremenom, trčanje na stadionu mi je dosadilo, premda ga nisam zapostavljala, ali sam otkrila da mu se radije vraćam zbog prelepog pogleda sa stadiona, koji se pruža pravo na Borski Stol i Veliki Krš. Mislim da se tada prvi put u meni rodila želja da odem na te planine.

U međuvremenu sam nabavila svu osnovnu planinarsku opremu koja je neophodna svakom planinaru početniku. Usponi na planine su počeli da se nižu, a ja sam, još nakon prvog mog uspona 2010. – bio je to Borski Stol, i to alpinističkim smerom X u zimskim uslovima – shvatila da sam “začarana” do kraja života i da ću planinariti dok god me noge služe. Sve to vreme, trčanje nisam zapostavljala, pa sam se usudila da se oprobam i u planinskom trčanju. Tako sam pre 5 godina uspešno završila Fruškogorski ultramaraton od 111 km za  27 sati, a sledeće godine sam tih 111 km na Fruškoj Gori prešla za 23 sata i bila šesta u ženskoj konkurenciji, što je za mene, koja nisam došla da se takmičim već da okušam sebe, bio neverovatan podvig.

Ako moram da izdvojim neki sportski uspeh na koji sam ponosna, bila bi to Treking liga Srbije 2015. godine čije mi je učešće donelo “titulu” prvakinje.

Ipak, za vreme tih trka (33 km na Tupižnici, Tari, Vršačkim planinama i Grzi), imala sam dovoljno vremena (i kilometara) da shvatim da ja ne volim da se takmičim na planini. Za mene je planina mnogo više. Više volim da sakupim malu ali odabranu grupu planinara, da spakujemo opremu za nekoliko dana u planini, i sa velikim i teškim rančevima provedemo vreme u pešačenju, penjanju vrhova, upoznavanju predela ali – kao i kod trčanja – pomeranju sopstvenih granica. To smo i počeli da radimo, i još uvek se rado sećam našeg malog podviga, kada smo ispenjali pet vrhova Olimpa u jednom danu.”

Jelena misli  da je u planinarenju zastupljenost žena na jednakom nivou kao i kod muškaraca i da odlazak na veće nadmorske visine otežava finasijski faktor i nedostatak slobodnog vremena. Nju svakako ispunjava šetnja na bilo kojoj planini, pa bio to svakog vikenda Veliki Krš ili Veliki Strešer. Na njenom blogu možete pročitati avanture sa Velikog Krša i njegovo veliko pospremanje za prelazak celog grebena.

Inspiraciju pronalazi u ženama koje su slične njoj i – slučajno ili ne, sve njih smatra prijateljicama. To su žene koje trče svakog jutra pre posla ili kasno uveče nakon posla, koje voze biciklu, profesionalno ili rekreativno; inspirišu je žene koje se bave planinarenjem i speleologijom – sve žene koje su izabrale prirodu kao jedno od njihovih sekundarnih “staništa”, i sport kao jedan od načina da ostanu normalne i zdrave u okruženju koje i ne pruža mnogo razloga za to.

Njena poruka devojkama i ženama je da se ne takmiče međusobno, već da probaju da budu bolja verzija sebe, i da se medjusobno podržavaju. Još je važnije da se ne takmičite se sa planinom. Jelena savetuje sledeće: “Ego i sujetu ostavite u podnožju. Ne možete da “osvojite” planinu. Primećujem da je sve popularnije reći “osvojili smo/pokorili smo određeni vrh”. Ali, istina je da planina osvaja vas, i samo ona bira da li će vas pustiti do njenog vrha. A na putu do vrhova, ostavite samo otiske vaših gojzerica i neke loše misli i raspoloženje koje ste poneli sa sobom iz grada. Jedino đubre vratite sa sobom, do prvog kontejnera.”

Čitajte njen blog http://lungful.net/ ili joj se obratite mailom: dragicevic.jelena11@gmail.com,

Recent Posts

Leave a Comment

Vučko trail